I onda je proslo desetljece.
Shvatis da se grad naucio/natjerao prihvatiti kulturu zivota u zajednici, ali ovakva sela prilicno pokazuju sto mi, ljudi jesmo.

Ne puno vise od zakona zivotinjskog krda.
Sebicno cuvas svoj kvadrat.
Svoj “utjecaj”.
Imas potrebu da se prosiris zbog svog “kucnog krda” ili ambicije. Ili kompleksa. Ili straha od neimastine.

Postajes prepreden.
Podmukao.
Neugodan za susret na ulici/dvoristu uopce.

Ali - ne znaju/ne zele drugacije.
To im je provjerena fora.
I vise manje pali.
Kao neki kult.
Cak i podrzavaju/respektiraju najodurnije 😊

I tako bi to islo.
Osim ako nisi uporan.
Ako ne pricekas da se drugi ljudi - htjeli ne htjeli ipak donekle zarazeni virusom tudjeg primitivizma i pohlepe - logicki ne oslobode istog.

Tada shvatis da si u zivotu trebao studirati obavezno veterinu, pa onda sve ostalo.

Nesigurnih, pohlepnih, nerealiziranih, pokvarenih - uvijek je bilo i bit ce.

Da se odmaknem od ove svoje male, sarene sredine - nikada necu zaboraviti kada sam vodila program Predsjednice RH u jedno mjesto. Doslovno sam morala istjerati neke lokalne “face”, krkane u odjelima za svadbe i pogrebe iz centralnog reda kako bih stavila zene u narodnim nosnjama, jer njima je bilo u interesu da ih vidi na televiziji: mater, zena, ljubavnica, susjed s kojim se spori za među…
Kakvi likovi.
Neki od njih su u Saboru.

Dakle, kod ljudi nista novo.
Samo ih treba promatrati.
Da nikada ne postanes ono sto bi znacilo - neuspjeh zivota.