Jeste li primijetili s kojom lakoćom (i brzinom) u drugima prepoznajemo demone, dok ih u sebi prešućujemo? Koliko smo brzi u osudi tuđih izbora i poteza, a istovremeno slijepi za vlastite motive? Trošimo sate secirajući tuđe slabosti, a vlastite ostavljamo netaknute, kao da ih time činimo manje stvarnima.

Možda bi korizma bila plodonosnija kad bismo umjesto prenaglašenog asketizma i privremenog odricanja od par grama šećera, društvenih mreža ili decilitara alkohola pokušali ne podlijegati kušnji umišljene pravednosti. Umjesto da se igramo moralne policije, uvjereni da smo bolji od onih koji ne žive prema našim pravilima, možda bismo mogli – barem na trenutak – zabaviti se samima sobom.

Nije da nemamo materijala.