Molim osobu koja je ostavila između 10 i 14 sati, danas, na uskrsni ponedjeljak, ovu zamalo praznu vrećicu hrane za pse i ubacila svojeg lijepo ugojenog psa mješanca, dečka, crnog sa smeđim paležom, preko dvometarske ograde u gornje dvorište utočišta, kod velikih pasa, da se javi do kraja dana kako bi preuzela mrtvo tijelo svojeg psa i vidjela što mu je učinila svojim neodgovornim postupkom. Domicilni psi su ga onako preplašenog, stranca, napali i ubili.
Ukoliko se ta osoba ne javi, predajem prijavu mupu, a dokaz su mrtvo tijelo psa i ta vrećica hrane s otiscima prstiju. Ubacivanje je učinjeno od strane osobe koja zna kada nisam gore. Podlo, neljudsko i egoistično, proračunato. Bez svijesti i savjesti.
Pitanje za tu osobu:
Zar niste mogli nazvati i pitati, našlo bi se rješenje? Broj telefona udruge je dostupan uvijek.
Znate li da ste prekršili zakon i ljudski moralni zakon i postali ubojica?
Zašto?
Ispovraćala sam dušu, tresem se od šoka, psi su uznemireni. Bolesna se mučim odradito dva put dnevno brigi o psima, zar još i ovakve situacije moram proživljavati?
Jadan pas. Skončao je strašno. A to mu je učinila ruka čovjeka kojeg je beskrajno volio.
Eto zašto sve manje volim ljude... ako se ovakvi mogu zvati ljudima...
- ne može se pas samo ubaciti u postojeću grupu pasa, nije to stvar, treba ga postupno uvoditi i paziti gdje i u koju grupu ga napokon staviti. S novim psima često prolazim tjedne prilagodbe, vozim iz svaki dan od kuće do utočišta, pratim s kim su se složili, tko im najviše paše po razini energije i temperamentu. To je odogovoran i osjetljiv posao i bitan je pravi pristup i strpljenje da se ne dogodi ovo što se dogodilo danas sirotom psiću.
Uvijek imam u rezervi jedan ili dva manja boksa u kojima su staloženi stariji psi i kod kojih u pravilu ostavljam u početku nove dok im ne pronađem srodne karaktere među ostalim psima. Samo da me se pitalo, nekako bi pronašli rješenje, siroče bi bilo živo, a moje srce i duša bez novog ožiljka i ogromnog stresa koji će me zatući.
Na ovaj načn, ljudi dragi, ja ne mogu funkcionirati. Dok vi spavate i odmarate te planirate ovakve podvige, a to budu u pravilu vikedni i blagdani - uvijek od njih strepim, ja ustajem kao i svaki drugi dan u godini... U sedam gore... do pola deset, deset, pa opet popodne od dva do pet... Psi su pušteni, slobodni, ja čistim, fizički radim ko mazga da im bude ugodnije i da su zadovoljni...
Oni jesu, a vi, dragi ljudi niste... niti će te ikada biti... Nemate hrabrosti doći i izreći problem, nego poskrivećki iskipate psa i počinite zločin... Straaaašno... prestrašnooooo.... Mislim da me ova situacija dovela do ruba svih rubova... i da je svemu kraj...
RIP dušici.... i nek mi Bog da snagu i hrabrost izborit se za pravdu za ovo nevino biće...