Moje ime je Marija. Imam 77 godina i da — sada živim sama. Neki ljudi to čuju i odmah požure sažalijevati me, kao da je samoća kazna. Ali dopustite mi da vam otkrijem jednu tajnu: biti sam ne znači biti nevoljen i ne znači biti nesretan.
Svakoga jutra budim se uz cvrkut ptica ispred kuhinjskog prozora. Skuham jednu šalicu kave, taman za mene, i sjednem za stol dok se sunčeva svjetlost prelijeva prostorijom. Neke dane prelistavam stare fotoalbume, smiješeći se licima svoje dje...ce i unuka. Druge dane jednostavno zatvorim oči i slušam — tišinu, ritam vlastitog daha, život koji i dalje tiho bruji oko mene.
Dok sam bila mlađa, mislila sam da radost dolazi samo iz velikih stvari: vjenčanja, proslava, obiteljskih okupljanja. Ali starenje me naučilo jednoj mekšoj istini — radost se često skriva u malim stvarima koje zaboravljamo primijetiti. U toplom okusu juhe u hladnoj noći. U mahanju susjeda preko ulice. U smijehu djece koja se vraćaju iz škole.
Ljudi me pitaju: „Zar se nikada ne osjećaš usamljeno?“
Naravno, ponekad da. Ali onda se podsjetim — usamljenost je kada se fokusiraš na ono što nedostaje. Zahvalnost je kada se fokusiraš na ono što imaš. A ja imam toliko toga.
Zahvalna sam za svoje uspomene, za snagu koja je još uvijek u mome tijelu, za dobrotu neznanaca koji mi pridržavaju vrata, za telefonske pozive koji dolaze, iako ne tako često kao nekada.
Dakle, ne — nisam usamljena. Puna sam. Moja kuća možda jest tiha, ali moje srce glasno odzvanja zahvalnošću.
I kada bih svijetu mogla reći samo jednu stvar, bila bi to ova: Ne bojte se biti sami. Naučite sjediti sami sa sobom. Naučite primijetiti male darove koje vam život svakodnevno stavlja u ruke. Sreća nije nešto što vam drugi daju — to je nešto što naučite njegovati unutar sebe.
(Nepoznat autor)